Odmah na početku zahvaljujem na prigodi da napišem tekst o upisivanju bregofske pite u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske te ukratko objasnim tijek postupka, ali i da naglasim veliku važnost i vrijednost upisa.
Stoga u uvodu navodim što kaže Ministarstvo kulture Republike Hrvatske:
“Pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća: prakse, predstave, izraze, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost.
Svojstvo kulturnog dobra, na temelju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu utvrđuje Ministarstvo kulture rješenjem. ”Iako prema povijesnim izvorima povijest područja današnje Općine Koprivnički Bregi seže u daleku prošlost sve do bakrenog doba, za nas, od kojih smo neki potomci prvih doseljenih stanovnika, povijest današnjih Bregi počinje između 1638. i 1639. godine, koji su već 1659. godine po prvi puta uredno popisani. Plodna zemlja i velika marljivost stanovnika omogućavali su dobar život, koji se ogledao i u tradicionalno ženskom ambijentu – kuhinji, u sastojcima i pripremi raznovrsnih jela i slastica, kako svakodnevnih, tako i posebno onih koja su se pripremala u kontekstu nekog običaja. Način prehrane i izbor namirnica mijenjao se kako se mijenjao i način života, ali neka jela i običaji zadržali su se sve do današnjih dana i to jedino zahvaljujući našim mamama, bakama, prabakama – naša “bregovska pita” ili u kajkavskom govoru naših Bregi “bregofska pita”, kao i običaj pripremanja za Božić, Uskrs, svatove i to isključivo usmenim prenošenjem unutar svake obitelji – majke kćerima, svekrve snahama. Ona se i danas još uvijek priprema po starom ustaljenom receptu, samo u Koprivničkim Bregima i za iste prigode. I do pred nekih tridesetak godina, ostali su ju mogli kušati samo ako su bili bregovski gosti, da bi 1979. godine gđa. Milka Stanešić, tadašnja predsjednica Aktiva žena, zapisala recept prema kazivanju i pokazivanju Katalene Jakupić (1901.-1992.), Milkice Krapinec-Đurinčeve (1918.-2006.) i Rozice Prvčić. To je bio i početak prezentiranja bregofske pite na javnim skupovima, susretima i manifestacijama. Zajedničkim iznimno vrijednim radom članica Udruge žena Bregi i Udruge prijatelja kulture “Vlado Dolenec”, zahvaljujući njihovim prezentacijama, za pitu su sada već mnogi u Hrvatskoj čuli i što je najvažnije imali prilike i kušati. No, s prezentacijom bregofske pite izvan Koprivničkih Bregi počele su se pojavljivati raznovrsne “bregovske pite” u ponudi nekih restorana, na internetskim stranicama o kulinarstvu, naročito zadnjih desetak godina, koje osim naziva gotovo ništa ne povezuje s pravim načinom pripremanja odnosno receptom, a uopće ništa s običajem pripremanja i našim Bregima.
I postalo je zaista nužno pokušati zaštiti taj lijepi običaj pripremanja bregofske pite. Nužno, ali nimalo, nimalo jednostavno. Iz mnogih razgovora koje sam vodila, dobar dio naših stanovnika nije možda sasvim ni upućen što to zapravo znači, pa se često brkaju pojmovi kao što su popisi autohtonih jela Hrvatske Ministarstva turizma u svrhu promicanja hrvatske kuhinje odnosno ponude jela s tih popisa u restoranima i hotelima, i pojam nematerijalno kulturno dobro. A mene je samo zanimalo ovo drugo jer sam zaključila da običaj pripremanja bregofske pite, star preko dva stoljeća, mora biti zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro, kako bi se očuvala njezina originalnost, način i prije svega običaj pripremanja.
Krajem 2010. godine započelo je moje “etnološko i povijesno” istraživanje u kojem nije bilo “lutanja” jer su me u Institutu za etnologiju i folkloristi u u Zagrebu, vrsni znanstvenici dr.sc. Stjepan Sremac i dr. sc. Nives Rittig-Belja uputili radi savjeta na višu asistenticu dr.sc. Melaniju Belaj, koja je odmah pristala pomoći. Ovdje moram napomenuti da je objema znanstvenicama jedno od područja etnološkog proučavanja upravo prehrana i običaji u svezi s tim. I najprije čuđenje u odgovoru gđe. Melanije Belaj: “… i pitamo se je li moguće da se bregovska pita nigdje u Podravini ne peče osim u Bregima zapravo, nigdje u Hrvatskoj?…“ … potreban je širi povijesni kontekst… šaljite sve što prikupljate… provjerit ćemo sve postojeće u Institutu…pa ćemo vidjeti može li dalje u Ministarstvo…”. Otprilike godinu dana potrajalo je moje “slaganje i pisanje” povijesnog i etnološkog okvira; traženja i čitanja knjiga, zapisa, časopisa, u kojima se makar malo spominju Bregi, ne bih li naišla na nešto važno, posebno zanimljivo, potkrepljujuće, razgovori s mnogobrojnim ženama (Ruža Piščević, Milka Papac, Ankica Sršić, Ankica Kranjčec, Anđela Sever…) – sve je to bilo uz rad i veliko zadovoljstvo.
Dosta zanimljivog zapisanog pronašla sam u Etnografskom muzeju u Zagrebu, ali i u Knjižnici i čitaonici “Fran Galović” u Koprivnici. U tih godinu dana napisala sam na desetke stranica, ne želeći da mi nešto promakne te slala gđi. Melaniji Belaj u Institut-a onda je nakon njenog proučavanja stigla i njena pisana preporuka, vrlo važna za Ministarstvo kulture: “Preporučam da se bregovska pita uvrsti na Nacionalnu listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Bregovska pita, prema uvidu u građu i literaturu, peče se samo u Koprivničkim Bregima po starom receptu…”.
I sad je napokon uslijedilo pisanje prijave u Ministarstvo u kojoj su obuhvaćeni povijesni podaci (prvi spomen, dokumentacija, povijesni izvori, povijesni pregled, opis dobra, nositelji tradicije… Naravno uz dogovor i suglasnost Udruge žena Bregi, kao predlagatelja sam navela Udrugu žena Bregi jer je začetnica prezentacije bregovske pite, čuvarica recepture, ali sam navodila da je tu danas neizostavno i Udruga prijatelja kulture “Vlado Dolenec” i da članice i jedne i druge udruge lijepo surađuju i aktivno djeluju.
U Ministarstvu kulture u Zagrebu, u Upravi za kulturnu baštinu,gđa. Mirela Hrovatin, mag.etn. i kult.antrop. radila je, pripremala i surađivala oko bregofske pite s Povjerenstvom za nematerijalnu kulturnu baštinu (tijek postupaka traje od godinu do tri godine).
Odluku o upisu u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske donijelo je Povjerenstvo u sastavu: – predsjednik Povjerenstva dr.sc. Tvrtko Zebec, ravnatelj Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb; – članovi: dr.sc. Naila Ceribašić, znanstvena savjetnica, Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb, dr.sc. Iris Biškupić-Bašić, viša kustosica, Etnografski muzej Zagreb, mr. sc. Ljubica Gligorević, muzejska savjetnica, Gradski muzej Vinkovci, dr.sc. Ivana Kurtović-Budja, znanstvena suradnica, Insitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, dr.sc. Lidija Nikočević, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre, Pazin, dr.sc. Tihana Petrović Leš, profesor, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju. Odluku je potvrdio i rješenje potpisao pomoćnik ministrice kulture gdin. Zlatko Uzelac.
I eto naša bregofska pita, za koju su tijekom proteklih 250 godina, naše prabake prikupljale “mladinsku mast – goskinu”, čuvale jaboke zelenike, sušile orehe i rozni delevari zato kaj je imel samo jeno malo koščico, tokle cukora f možđaru, kaj bi jo mogle speči za Božič, Vuzem, svate i optom gošče ak se imelo ščem, a mi danas zamijenile maslacem ili margarinom, reskim jabukama i mahom kupljenim grožđicama, ali prigoda pripreme je ipak kao i nekad ostala ista, uvrštena je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – kao nematerijalno kulturno dobro. Vjerujem da je ta vijest sve razveselila, a vjerujem da će ovo biti poticaj i onim mladim djevojkama i ženama u Bregima, koje možda do sada još nisu same ispekle bregofsku pitu, da pokušaju to zajedno sa svojim mamama i bakama i da se pridruže vrijednim članicama Udruge žena Bregi i Udruga prijatelja kulture “Vlado Dolenec” i da čuvaju taj lijepi običaj pripreme u svojim obiteljima. Zahvaljujem još jednom svima na pomoći, a posebno: svim Bregovkama i Bregovcima, svim članicama i članovima Udruge žena Bregi i Udruge prijatelja kulture “Vlado Dolenec”, gđi. Milki Stanešić i Karolini Gatarić na svesrdnoj pomoći, ustupljenim člancima, fotografijama, DVD-u, knjizi… potom predsjednici Suzani Bukvić, gđi. Katarini Krnjašić i gđi. Branki Tomiek, bregovskim snahama već 40 godina, koje su u više navrata ispekle pitu kako bi ju mogli kušati u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, u Ministarstvu kulture, Knjižnici i čitaonici “Fran Galović” u Koprivnici; Općini Koprivnički Bregi, kako na pisanoj, tako i na materijalnoj potpori, načelniku gdinu. Mariju Hudiću, a posebno iznimno ljubaznoj i susretljivoj zamjenici načelnika gđi. Đurđici Mustaf; Knjižnici i čitaonici “Fran Galović” u Koprivnici, ravnateljici gđi. Dijani Sabolović-Krajina i suradnicama;
gđi. Ankici Kranjčec, na važnim i zanimljivim podacima o običajima i grani, s još jednog preostalog starog trsa – rozni delevari u njihovom vinogradu, za prezentaciju pite na Dan općine gđi. Milki Papac na tekstovima na bregovskom kajkavskom govoru i na puno podataka o običajima i načinu života u Bregima, gdinu. Stojanu Papac na prikupljenim povijesnim podacima, gđici. Ani Papac na pomoći u Etnografskom muzeju u Zagrebu, gđi. Anđeli Lenhard Antolin na radio-emisijama u kojima je jedan dio posvetila i begofskoj piti i slušatelju gdinu. Jembreku na prikupljenim podacima i potpori.
Iako već trideset godina živim i radim kao prevoditelj u Karlovcu moje veze s obitelji i Bregima su ostale čvrste. Pripremanje pite naučila sam od bake i mame i pečem ju godinama obvezno za Božić. Uz svoj profesionalni posao, dvadesetak godina sam aktivno uključena u kulturni amaterizam grada Karlovca i Karlovačke županije, predsjednica sam Zajednice amaterskih-kulturno umjetničkih djelatnosti Karlovačke županije i članica Upravnog odbora Hrvatskog sabora kulture u Zagrebu.
Vesna Papac
Iz Ministarstva kulture: U registru nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske i bregofska pita
Ministarstvo kulture od 2004. godine upisuje nematerijalna dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Od 111 nematerijalnih dobara koja su upisana u Registar do kraja 2012. godine, 13 ih je vezanih uz pripremu hrane. Među njima je ove godine upisana i priprema bregofske pite. Iako prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. i Zakonu o zaštiti kulturnih dobara iz 1999. godine hrana nije izričito spomenuta kao posebna kategorija nematerijalne baštine,ona se odlukom ministra kulture prvi puta počela upisivat kao zasebna podvrsta nematerijalne baštine u Registar 2008. godine. Isprva nije bilo razumljivo javnosti struci kako se nešto tako “materijalno” može upisivati, no ubrzo je ta kategorija postala jedna od zastupljenijih kategorija tradicijske baštine u Registru, jer se ljudi s njom naročito identificiraju. Postalo je jasno da se priznanjem vrijednosti takve jedne tradicije potiče na očuvanje znanja koje je potrebno za izradu pojedine vrste jela kao i trudu svih generacija koje su čuvale i dalje prenosile to znanje. Tako je bilo i s bregofskom pitom.
Razne izvedbene varijante bregofske pite mogu se naći i u drugim mjestima u Hrvatskoj, pa i u susjednim zemljama, no jedino je u Koprivničkim Bregima ta pita odabrana kao reprezentativna pri predstavljanju mjesta drugima. Tako je i inicijativa krenula od stanovnika iz Bregov, naročito preko gospođe Vesne Papac koja je kontaktirala dr. sc. Melaniju Belaj u Institutu za etnologiju i folkloristiu koja se bavi proučavanjem tradicijske prehrane, a potom su kontaktirale i Ministarstvo kulture izrazivši želju za upisom. Kad sam zaprimila prijedlog u Ministarstvu, provjerila sam samo postoji li još koje mjesto u Hrvatskoj koje tako ističe tu vrstu pite kao svoju karakterističnost. Kako takvog mjesta nije u tom trenutku bilo, počela sam pripremati prijedlog na temelju poslanih podataka o povijest mjesta i načinu izrade pite te značaju koje ima za stanovnike Bregov. Manje nedoumice Povjerenstva za nematerijalnu baštinu koje odlučuje o opravdanosti upisa pojedinog nematerijalnog dobra kao i Stručnog povjerenstva za upis u Registar uklonila sam upravo objašnjavajući važnost koju pita ima za stanovnike Brega. Tako je bilo i s određenim dobrima i prije, kada je jedan od ključnih kriterija za upis, osim same povijesne vrijednosti nekog dobra i njegove živosti u današnjem vremenu, bio upravo osjećaj identiteta koji to dobro pruža lokalnim stanovnicima.
Vrijednost znanja pripreme bregofske pite nije samo u posebnom načinu pripreme kojeg žene jedna drugoj prenose već dugi niz godina, nego i svjetonazor koji se prilikom toga također prenosi. Svjetonazor o tome na koji način brinuti o obitelji, o važnim događajima tijekom života koje se pripremom pite mogu uveličati,o kvalitetama jedne osobe koja ih treba usaditi kako bi pita što bolje uspjela, poput strpljenja, urednosti, ustrajnosti. To nije samo priprema jela, nego čitav jedan proces prenošenja vrijednosti određenog mjesta i kraja koje su se stoljećima usavršavale. U tom smislu upis pripreme pite je višestruko motivirajući za područje Bregov, kao poticaj za daljnje usavršavanje i uključenje tradicijskih znanja i vrijednosti u suvremeni način života.
Mirela Hrovatin
